Emerik Feješ: Dugmarev san

Jedna od poznatijih fotografija iz kasnije faze Toše Dabca, koja se našla i u antologijskome izboru Petera Knappa, snimljena je 1959. i nosi naziv “Emerik Feješ, naivni slikar”. U sobici prenatrpanoj jeftinim namještajem, osvijetljen prozorskim svjetlom sjedi, pored štednjaka s loncem, mršav sitan starac. Ispred njega je stolčić, s raširenim pakpapirom, na kojem je, čini se, nacrtan dvorac s travnjakom. Možda bečki Schönbrunn. U tom prizoru siromaštva, tipičnom za Dabca, samo jedna je neobična stvar: zidovi su prepuni slika. Jeftinih, bezvrijednih, neuokvirenih, koje nije naslikaoEmerik Feješ, ali očito su mu važne, djeluju na njega inspirativno, iz njih on crpi svoju umjetnost.

Emerik Feješ rodio se u Osijeku, 1904. godine. Bio je deveto od četrnaestero djece nepodnošljivo siromašne srpskopravoslavne obitelji Stefanović. Odmah po svršetku rata madžariziraju se i mijenjaju prezime u Feješ. Tko bi znao zašto su to učinili u godinama kada su njihovi prezimenjaci postali veliki ratni pobjednici. Emerikov otac bio je dugmar i češljar. Težak, oskudan zanat, jer dugme je sitno i jeftino, a nije ga lako napraviti. Dječak je rano prestao da ide u školu, da bi radio u očevoj radnji. Ali uskoro se od dugmadi i češljeva više nije moglo živjeti, pa je Emerik mijenjao zanate, selio se iz grada u grad, iz tvornice u tvornicu. Radio je u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Osijeku, Celju… Rat je provodio u izbjeglištvu, u Madžarskoj, odakle je stigao u Pulu, gdje je otvorio dugmetarski dućančić, a zatim i staretinarnicu. Grad je bio iseljen, pust, i čekao je da tek stignu novi stanovnici. Na mjesto s kojega su jedni prognani, Emerik je dognan, ali mu posao opet nije išao. U međuvremenu je, radeći poslove za koje onako sitan i nije bio stvoren, izgubio zdravlje, bolovao je od astme i išijasa, pa su ga vrlo rano poslali u invalidsku mirovinu. Iz Pule se preselio u Novi Sad.

Provodio je dane u malenoj radnji, daktilografskoj kancelariji njegove žene Silvije. Počeo je crtati na njezinim iskorištenim papirima, koje je ona upotrebljavala za potpalu. Njoj to nije nimalo smetalo: ona bi papire trpala u peć i kada bi Emerik na njima nešto nacrtao. U kući su mu se rugali, žena ga je ismijavala, ali njega je to samo podstaklo da crteže izloži u izlogu radnje, s istaknutim cijenama. Koliko god mu govorili da on nije slikar, da je za slikara potrebno svršiti škole i dobiti razne potvrde, Emerik je ustrajavao. Zašto slika ne bi bila samo slika? I kako onaj koji gleda sliku zna za slikareve škole i potvrde?

Otkrio ga je Dimitrije Bašičević, zagrebački povjesničar umjetnosti, avangardni umjetnik s pseudonimom Mangelos, sin još jednoga velikog likovnog samouka: Ilije Bosilja. Ocu se u početku rugao, ali Emeriku Feješu nije. U Zagrebu mu je 1956. organizirao prvu samostalnu izložbu. Dimitrijev brat, doktor Vojin Bašičević, postao je prvi kolekcionar Emerikovih radova. Slavni jugoslavenski povjesničar umjetnosti i prvi koji je sistematizirao priču o južnoslavenskoj naivi, Oto Bihalji Merin promovirao je Emerika Feješa po svijetu. Njegovi simpatizeri i pokrovitelji postali su poznati vojvođanski akademski slikari poput Ivana Tabakovića i Boška Petrovića…

I sve je već izgledalo kao lijepa i bajkovita priča o uspjehu. Ali Emerik je živio jednako skromno, jer nije znao kako se od bogatstva – koliko god to bogatstvo bilo sitno – načini dobar i ugodan život. Ili ga je, zaista, kao rijetko kojeg umjetnika zanimao samo uspjeh i vrijednost njegovih slika. Kažu da je bio dobar trgovac, cjenkao se oko svojih slika, ništa nije davao olako i za badava.

Drugi put se oženio, sa ženom Jozefinom živio je u blizini novosadskoga gradskog groblja, a onda se ubrzo i razbolio. Otkrili su mu rak pluća, ali to nije bio razlog da mijenja svoj život. Crtao je, slikao i pušio. Umro je 9. srpnja 1969. Ženi je prethodno dao instrukcije da u času njegove smrti nikoga ne pušta u kuću, prije nego što se pobrine za slike. Priča se da je Jozefina zatajila njegovu smrt, da ga je mrtvoga držala u kući cijeli jedan dan, prije nego što je stigla da skloni slike na sigurno mjesto. Možda to i nije istina, ali se uklapa u Feješovu umjetničku i životnu poetiku.

Emerik Feješ imao je samo jednu veliku želju: da skupi dovoljno novca da proputuje svijet i obiđe gradove koje je slikao. Želja mu se nije ispunila. Osim Zagreba, Budimpešte, možda i Sarajeva, nije vidio nijedan grad koji je slikao i zamišljao ga slikajući. Feješ je svoje radove temperom, olovkom, kemijskom olovkom, vodenim bojama, gvašom, radio na osnovu razglednica i novinskih fotografija. Bio je slikar arhitekture, rijetke su ljudske figure na njegovim slikama, ali bila je to fantastična arhitektura, nadograđena, nadopričana, tako da se predložak još uvijek prepoznaje, radikalno reinterpretiran. Imao je moćnu, ali vrlo discipliniranu maštu. Za razliku od većine – pa i jako dobrih – diletanata i naivaca, pa i nekih genija primitivne umjetnosti, Emerik Feješ bio je stilski vrlo dosljedan, dovršen i samosvjestan umjetnik. Možda mu je pomoglo i to što mu je prva žena spaljivala radove, pa je mogao postati bolji od samoga sebe, ili je naprosto bio umjetnik koji je, i bez ikakve škole, imao izgrađenu svijest o umjetničkome djelu i viziju kakvo to djelo treba biti. Da nije grešaka u perspektivi – koje je, također, sjajno uspijevao ugraditi u svoju arhitektonsku poetiku, kod Emerika Feješa teško bi se moglo prepoznati da je diletant i naivac. Samonikao i bez uzora, opčinjen gradovima i njihovom ljepotom, bio je, kako to danas vole jedni za druge govoriti, pjesnik asfalta. Na njegovim slikama nema automobila, ni drugih tehnoloških dostignuća, telegrafskih stupova… Ako se, kao na slici Bruxellesa, i vide automobil i tramvaj, to je samo zato što ih je bilo i na fotografskom predlošku, pa se Feješ pobrinuo da mu slika ne ostane prazna. Ali tramvaji su, kao i ljudi, samo ukras u beskraju arhitekture i toj veličanstvenoj ideji kuće, koja je, za Emerika, cijeli jedan svemir, tako raskošna i bogata, s tisućama prozora, iza kojih nitko ne živi, jer je kuća sama po sebi sav život, i najveće čudo svijeta. Emeriku Feješu je i Bog imao obličje kuće.

Želio je da vidi sve te gradove s razglednica, i kuće koje je zamišljao i naslikao, ali nije tom dugmaru, češljaru i staretinaru bilo suđeno da takvo što doživi. Njegov život, danas, bio je život iz neke poučne narodne priče, neotkrivene Andersenove bajke, i bilo bi lažno i netačno, poetski nedosljedno, da je Emerik Feješ vidio svoje gradove. Na hrvatskoj Wikipediji, po običaju nastranoj i idiotskoj, kao da ju sastavljaju Vujićevi enciklopedisti kada se naloču vatrene vode, piše da je Feješ – “hrvatski naivni slikar”, na engleskoj Wikipediji, svakako tačnije, piše da je “Serbian-Hungarian naive art painter”. Prava je istina, međutim, da je bio slikar jedne zemlje u kojoj su, stjecajem dobrih kulturnih okolnosti, i dugmari i češljari mogli zaslužiti pažnju povjesničara umjetnosti i istraživača svakodnevice. Nedavno mu je, u izdanju Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, objavljena mala lijepa monografija. Autorica teksta i koncepta monografije je Ivana Bašičević Antić. Na naslovnoj stranici je Emerik, nasmiješen, zagledan u objektiv, a na plećima mu leži jedan vrlo ozbijan crno-bijeli mačak.

mijenko jerković 23. 03. 2013.

preuzeto sa http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/emerik-fejes-dugmarov-san/

© Fond Ilija&Mangelos 2017 Site by Argo Network